Rub izgubljenog svijeta, Trokut smrti, Groblje Atlantika, Zona sumraka, Vražji trokut, Bermudski trokut - sve su to nazivi za imaginarno područje na Atlantiku uz koje se vezuju misteriozne priče o nerazjašnjenim nestancima brodova, ljudi i zrakoplova, neobičnim svjetlima, vodenim vrtlozima i sličnim pojavama.
MAPA: Wikipedia
Riječ je o području Atlantika kojemu San Juan u Portoriku na Karibima, Fort Lauderdale na Miamiju, te Bermudsko otočje čine vrhove "vražjeg trokuta".
Ovisno o izvorima, u Bermudskom trokutu se od vremena Kristofora Kolumba do danas dogodilo od 200 do 1000 nesreća. Howard Rosenberg, pisac zaintrigiran tajnama Trokuta, u svojim je istraživanjima prikupio podatke o 8000 poziva u pomoć američkoj Obalnoj straži samo tijekom 1973. godine, te podatak da je u ovome stoljeću "vražji trokut" bez traga odnio više od 50 brodova i aviona.
Bizarni događaji zabilježeni na ovom području datiraju još od vremena kad je Kolumbo doplovio nadomak obalama srednje Amerike. I sam Kolumbo bio je svjedokom neobičnih događanja u Trokutu: pri plovidbi njegovih brodova Nina, Pinta i Santa Maria 1492. godine kompas je poludio, a Kolumbo i posada vidjeli su čudna svjetla na nebu, o čemu postoje zapisi u brodskom dnevniku.
Tajanstvenim tragedijama u Bermudskom trokutu naknadno je pripisano i otkriće broda Mary Celeste: brod je 1872. godine nestao, te nađen napušten na pučini, oko 400 milja izvan kursa New York-Genova kojim je plovio prije nestanka. Nije bilo traga života desetero članova posade.
Let 19
Najpoznatiji, pak, događaj vezan uz Bermudski trokut - od kojeg, zapravo, i započinje moderna legenda - jest nestanak "leta 19". Zbilo se to 5. prosinca 1945. godine kad je pet mornaričkih bombardera misteriozno nestalo na rutinskom zadatku, a nestao je i avion upućen u potragu. Ukupno, bez traga je nestalo 27 ljudi.
Kao Bermudski trokut, ovo je područje "krstio" Vincent Gaddis u članku "Smrtonosni Bermudski trokut" što ga je 1964. godine objavio u listu Argosi. Zanimanje za fenomen područja s kojeg se bestragom nestaje u pravu je euforiju, međutim, preraslo kad je Charles Berlitz 1974. godine objavio bestseller Bermudski trokut. Podgrijavanju euforije puno su pridonijeli i mas-mediji.
I danas Bermudski trokut intrigira svojim tajnama, no skeptici su sve glasniji: njihova je teorija da je prava misterija kako je Bermudski trokut uopće postao misterija. Tajanstveno i neobjašnjivo ljudima je oduvijek bilo privlačno i zanimljivo, a uz tajanstvenost, čudo i misteriju nikako ne idu racionalna objašnjenja. No, upravo su takva objašnjenja ona koja za slučajeve iz Bermudskog trokuta daju skeptici. Što se Kolumba tiče - prema podacima iz njegova brodskog dnevnika - on je poludjeli kompas objasnio odstupanjem između geografskog i magnetskog sjevernog pola. Svjetla koja je opisao kao "velike vatrene buktinje" vjerojatno su bili meteori.
Svesvjetsko prokletstvo?
Pronalazak broda Mary Celeste bez posade također je objašnjiv: na brodu nije pronađen ni jedan pojas za spašavanje, što navodi na pomisao da su pomorci napustili brod za vrijeme oluje misleći da je Mary Celeste neće izdržati. No, ono što najviše udaljuje od misterija jest činjenica da je ovaj brod pronađen daleko od Bermudskog trokuta - čak u blizini obale Portugala. Različiti izvori, naime, različito određuju veličinu Bermudskog trokuta: ona varira od 500.000 kvadratnih milja do tri puta većeg područja. Imaginacija nekih autora u Trokut uključuje Azore i Meksički zaljev. Pripisivane su mu i nesreće koje su se zbivale uz obale Irske, na Pacifiku i Indijskom oceanu. Po tome bi se Trokut mogao nazvati ne bermudskim, nego "svesvjetskim morskim prokletstvom", upozoravaju "trezvenjaci".
Oni koji tvrde da činjenice ne podupiru legendu, dali su objašnjenje i za zbivanja vezana uz "let 19": posadu svih pet zrakoplova činili su neiskusni pripravnici, s iznimkom vođe patrole poručnika Charlesa Taylora koji tog dana nije imao volje letjeti, pa je misiju čak htio prepustiti drugome. Iako je vrlo brzo utvrdio da mu kompas ne funkcionira, let je nastavio naslijepo, oslanjajući se na navigaciju prema zemaljskim orijentirima. No, nadošla je oluja, ali je Taylor, dezorijentiran, usprkos upozorenjima pripravnika da je "zapad na drugoj strani", te ne prebacujući vezu na čistiju radijsku frekvenciju, posadu odveo u pogrešnom pravcu, daleko na Atlantik. Pritom im je i goriva nestalo. Zbog toga su protivnici teorija o čudima u Trokutu govorili da je "jedina misteriozna sila ovdje bila sila gravitacije koja je djelovala na avione bez goriva". Istina je da se nije našao ni najmanji trag ni jednog aviona, no ako ih je poručnik zbilja odveo daleko na Atlantik, vjerojatno su pali na području gdje ocean naglo ponire: unutar Bermudskog trokuta leži, naime, gotovo devet tisuća metara duboki Portorikanski rov, najdublja točka Atlantika, a avioni i brodovi koji tamo potonu rijetko se ponovno viđaju.
Zaustavljeni satovi
Što se tiče "martin marinera", aviona upućenog u potragu, za koji mnogi misle da je nestao u Bermudskom trokutu, istina je da se nije vratio: eksplodirao je ubrzo nakon polijetanja, što nije bilo neobično jer su "marineri" bili poznati po neispravnim tankovima za gorivo.
S druge strane, opet, puno je događaja koji su se zbili u Bermudskom trokutu za koje je doista teško naći ikakvo razumno objašnjenje. U to spada, među ostalima, slučaj putničkog leta National Airlinesa 727 koji je na 10 minuta nestao s radarskih ekrana na mijamijskom međunarodnom aerodromu. Po dolasku, posada je zanijekala da se bilo što čudno događalo, osim što su "deset minuta letjeli kroz laganu maglu". Svi satovi u avionu, međutim, kasnili su deset minuta, iako su ih provjerili s aerodromom neposredno prije neobjašnjivih deset minuta "prolaska kroz maglu".
Još je nekoliko pilota imalo sličnih iskustava s promjenama vremena nakon prolaska kroz iznenadne "maglice", što, naravno, diže cijenu objašnjenjima koja nisu racionalna, ali možda bolje objašnjavaju misterij Bermudskog trokuta čak i ako su suprotna prirodnim zakonima fizike. Takvo je objašnjenje na primjer ono o aberantnim energetskim poljima koja kreiraju vremenske rupe. Još jedan slučaj koji potkrepljuje ovu teoriju je onaj manje sretnog pilota po imenu Carolyn Casico i njezina putnika. Carolyn, pilot s licencijom, poletjela je na charter let do otoka Turka u Bermudskom trokutu. Kad se približila otoku, osoblje na zemlji vidjelo je njezin avion kako besciljno kruži. Radiooperater na aerodromu nije dobivao odgovore na pokušaj radiokontakta, ali je čuo riječi koje je ona izmijenila s putnikom: Ne razumijem! Ovo bi trebao biti Grand Turk, ali dolje ničeg nema. Pravo je mjesto na mapi, oblik je pravi, ali ovaj otok izgleda nenaseljen: nema zgrada, nema putova, ničega! Nakon nekoliko krugova, okrenula se i odletjela. Carolyn i njezin putnik nisu više nikad viđeni. Loše vrijeme? Vremenske rupe? Otmice izvanzemaljaca? Mnoge teorije pokušavaju objasniti događaje iz Bermudskog trokuta.
Što je istina?
Izvanzemaljci, djelovanje kristala s Atlantide, zli ljudi s antigravitacijskim uređajima i drugim čudnim tehnologijama, te vrtlozi iz četvrte dimenzije - teorije su omiljene među piscima fantastike.
Među tehnološki orijentiranima, pak, omiljene su teorije o magnetskim poljima i oceanskim flatulencijama, odnosno metanskom plinu s dna oceana. Među skepticima igraju teorije o vremenu (oluje s grmljavinom, uragani, tsunamiji, zemljotresi), loša sreća, gusari, eksplozije tereta, nesposobnost navigatora, te ostali prirodni i ljudski uzroci.
Broj brodoloma, kažu oni skloniji realističnim objašnjenima, na ovom području nije neuobičajen kad se usporedi s veličinom područja, smještajem i gustoćom prometa. Mnogi brodovi i avioni, osim toga, koji se vode kao misteriozno nestali u Bermudskom trokutu - uopće nisu bili u ovom području.
Najpoznatije nesreće u Bermudskom trokutu
Bermudski trokut je od 1945. godine "progutao" nekoliko stotina zrakoplova i brodova, te više od 1000 ljudi. Uz najčuveniji nestanak, onaj "leta 19" 1945.godine, nesreće koje su izazvale najviše zanimanja javnosti su:
1918.: brod USS Cyclops nestao je zajedno s 300 ljudi na putu iz Barbadosa u Baltimore
1941.: brodovi Proteus i Nereus nestali na odvojenim putovanjima s Djevičanskih otoka u SAD
1947.: vojni C-45, supertvrđava, nestao je 100 milja od Bermuda
1948.: četveromotorni Tudor IV. izgubljen s 31 žrtvom
1948.: DC-3 izgubljen s 32 putnika i posadom
1949.: nestaje drugi Tudor IV.
1950.: golemi globemaster američkih zračnih snaga - izgubljen
1950.: američki teretni brod SS Sandra, 350 stopa dugačak, potonuo bez traga
1952.: britanski transportni avion york izgubljen s 33 čovjeka
1954.: Lockheed constellation američke mornarice nestao s 42 osobe
1956.: hidroavion Martin P5M američke mornarice nestao s 10 članova posade
1962.: KB-50, tanker-avion američkih zračnih snaga - izgubljen
1963.: Marine Sulphur Queen, 425 stopa dugački američki teretni brod, nestao s kompletnom posadom. Nikad nisu poslali SOS niti je ikad nađen ikakav ostatak broda
1963.: dva golema stratotankera američkih zračnih snaga nestaju na jednostavnoj vježbi
1963.: nestaje cargo master C-132
1967.: vojni YC-122 pretvoren u teretni avion - izgubljen
1970.: francuski teretnjak Milton Iatrides nestao
1972.: njemački teretnjak Anita, 20.000 tona, nestao s 32 člana posade
Posljednji nestanak
U srpnju 1997. godine na području Bermudskog trokuta britanska je fregata našla napuštenu jahtu. Jahta je, kako se pokazalo, pripadala Ralfu Shillingu i njegovoj supruzi, njemačkom paru čiji je nestanak prijavljen deset mjeseci prije. Časnici s britanske fregate zamijetili su čudan izgled jahte: bila je bez jedara, konopci su visjeli, a unutra je pronađena odjeća, pune pepeljare i otvorena knjiga koja je izgledala kao da ju je netko ostavio samo na trenutak
Teslina tehnologija?
Naravno da ima mnogo mjesta na svijetu s opasnim strujama i problemima s određivanjem smjera, ali zašto je baš Bermudski trokut mjesto gdje se događalo toliko mnogo nesretnih slučajeva? Racionalna objašnjenja koja daju skeptici nisu svima dovoljna. Maštovitije eksplikacije puno bolje prolaze. Evo nekih. Izvanzemaljci su jedan od mogućih razloga tako čestim nestancima u Bermudskom trokutu. Antigravitacijska tehnologija ili druge energije s drugih svjetova mogle su biti odaslane ili s NLO-a, u što vjeruju mnogi od prijašnjih izvjestitelja o zbivanjima u trokutu. Također, Trokut možda krije podmorsku zemaljsku bazu za izvanzemaljce koji žele zadržati svoju privatnost i odašilju energiju koja ometa previše približena prometala. Drugi vjeruju da je fenomen Bermudskog trokuta prouzročen izgubljenim gradom Atlantidom koji je potonuo tisuće stopa ispod vodene površine. Naprednost Atlantide u doba kad je potonula počivala je na moći energetskih kristala. Moguće je da ovi kristali još uvijek počivaju na dnu oceana u nekom promijenjenom stanju odašiljući zrake energije koje ili zbunjuju instrumente vozila, ili ih sve zajedno dezintegriraju. Napokon, mnogi vjeruju da je Bermudski trokut energetsko polje koje je proizveo čovjek na osnovi tehnologije Nikole Tesle. VLF rezonantni odašiljači (tehnologija za koju mnogi vjeruju da je koristi sjevernoamerička komanda zračne obrane NORAD) imali bi antipod direktno u sredini Bermudskog trokuta. Ovaj hipotetički sustav bio bi sposoban ponovno napuniti tajne klase podmornica na električni pogon o čijem se postojanju spekulira i definitivno bi omogućili dovoljno interferencije (preklapanja valova) da izobliče signale koje avioni i brodovi stvarno šalju.
I Japan ima "vražji trokut"
Američki odbor za zemljopisno nazivlje ne prepoznaje Bermudski trokut kao službeni naziv niti vodi službeni dosje o tom području. Što o čudima Bermudskog trokuta kažu Stožer Američke obalne straže i Povijesni mornarički centar SAD-a? Bermudski ili "vražji" trokut zamišljeno je područje locirano uz jugoistočnu atlantsku obalu SAD-a, uz koje se vezuje visoka učestalost neobjašnjenih nestanaka brodova, malih plovila i zrakoplova. Bezbrojne teorije nuđene su u povijesti ovoga područja u pokušaju da se objasne brojni nestanci. Najpraktičnije su one koje se odnose na vremenske prilike i ljudske pogreške. Većina nestanaka može se pripisati jedinstvenosti prirodnog okružja na ovom području: prvo, "vražji trokut" je jedno od dva mjesta na Zemlji gdje magnetski kompas pokazuje pravi sjever. Normalno, on pokazuje prema magnetskom sjeveru. Ova razlika je poznata kao varijacija kompasa. Razmjeri ove varijacije mijenjaju se sve do 20 stupnjeva. Ako se to ne uzme u obzir, navigator se može naći vrlo daleko izvan kursa i u velikoj nevolji. Područje koje japanski i filipinski pomorci zovu "vražje more", smješteno uz istočne obale Japana, pokazuje iste magnetske karakteristike. Ono je također poznato po misterioznim nestancima. Još jedan faktor okoline je krajnje promjenjiva i turbulentna Golfska struja koja može brzo ukloniti svaki trag nesreće. Nepredvidivi karipsko-atlantski meteorološki obrazac također ima svoju ulogu: iznenadne lokalne oluje s grmljavinom i prolomima oblaka često zazivaju nesreće za pilote i pomorce. Napokon, topografija oceanskog dna varira od širokih plićina do nekih od najdubljih morskih brazda na svijetu. S međudjelovanjem snažnih struja nad mnogim grebenima topografija je u stanju neprestane promjene, stalno se pojavljuju novi navigacijski rizici. Ono što se ne može predvidjeti jest ljudski faktor. Golemi broj jahti i turističkih brodica putuje vodama između Floride i Bahama. Prečesto se ovo područje prelazi u premalim brodovima s premalim poznavanjem rizika podneblja i bez dobrih pomoraca. Obalna straža nije impresionirana natprirodnim objašnjenjima nesreća na moru. Njihova iskustva govore da snage prirode i nepredvidivost ljudske vrste udružene svake godine izrode najfantastičnije situacije i događaje.
